5.1 Uloga i značaj obrazovanja za životnu sredinu
Obrazovanje je uvek bilo i uvek će biti najefikasniji način za rešavanje ozbiljnih problema. Obrazovno – vaspitni proces u funkciji zaštite i unapređivanja životne sredine predstavlja svesno i plansko razvijanje znanja o čovekovoj sredini u toku čitavog života. Ekološko obrazovanje treba da pruži veoma sigurna znanja o osnovnim ekološkim pitanjima savremenog društva, razvija kritički stav prema rastućoj degradaciji životne sredine i ukazuje na neophodnost racionalnog korišćenja prirodnih resursa. Ekološko obrazovanje i formiranje ekološkog načina mišljenja započinje u najranijoj mladosti, pa je, otuda veoma značajna uloga obrazovno-vaspitnih organizacija na svim nivoima sticanja znanja (osnovno-školsko, srednje i visokoškolsko).
Zaječarski okrug
Ukoliko se gore pomenuto prevede na sistem školovanja u Srbiji [1], to izgleda ovako:
- pripremni predškolski program - upoznavanje prirodne i društvene sredine u koji su ugrađeni sadržaji iz Zaštite životne sredine,
- mlađi razredi osnovne škole - ekološki sadržaji se često prožimaju kroz skoro sve nastavne predmete, a najviše su zastupljeni u nastavnim predmetima Svet oko nas u prvom i drugom razredu i Priroda i društvo u trećem i četvrtom razredu, kao i kroz izborni predmet u prvom ciklusu “Čuvari prirode” kroz koji se razvija svest o potrebi i mogućnostima ličnog angažovanja u zaštiti životne sredine, snaži usvajanje i primena principa održivosti, etičnosti i prava budućih generacija na očuvanu životnu sredinu;
- stariji razredi osnovne škole - ekološki sadržaji su zastupljeni kroz nastavne predmete prirodnih nauka, kao što su biologija, geografija, hemije i fizike;
- srednjoškolsko obrazovanje - Ekologija se prvi put, kao poseban predmet pojavljuje u nekim srednjim stručnim školama. Pored ovog posebnog nastavnog predmeta ekološki sadržaji proučavaju i kroz opšte obrazovne predmete;
visokoškolsko obrazovanje - studijski predmeti iz oblasti zaštite životne sredine zastupljeni su na gotovo svim fakultetima, u manjem ili većem obimu. Mnogi fakulteti imaju studijske smerove - departmane koji su specijalizovani za sticanje visokoškolskog obrazovanja iz eko-bezbednosti i zaštite životne sredine (Fakultet zaštite na radu, Fakultet za fizičku hemiju, Biološki fakultet, Poljoprivredni fakultet, Vojna akademija-smer ABHAO i itd).
Poseban oblik obrazovanja je permanentno podizanje nivoa znanja poljoprivrednih proizvođača organizacijom predavanja, prezentacija, »zimskih škola«, radionica i drugih oblika obuka za unapređenje poljoprivredne proizvodnje, korišćenje savremenih dostignuća uz poštovanje pravila dobre poljoprivredne prakse u zaštiti bilja, postupanja sa otpadom i dr. Ove aktivnosti sprovode Poljoprivredne Savetodavne Stručne Službe (PSSS) na teritoriji Zaječarskog upravnog okruga, ali i NVO, kao i AgroServis službe vodećih kompanija koje se bave prometom semena, pesticida i đubriva. Nepravilna upotreba pesticida može izazvati neželjene posledice po okolinu, te je zbog toga u planu edukacija, posle koje će poljoprivrednik dobiti sertifikat o pravilnoj primeni sredstava za zaštitu bilja. Do 2021. poljoprivrednici će proći obuku, posle koje će dobiti certifikat o pravilnoj upotrebi tih sredstava jer će samo tako moći da kupuju i koriste pesticide na svojim imanjima bez kontrole.
Vidinski okrug
U skladu sa permanentnim procesima podizanja nivoa svesti i znanja o očuvanju životne sredine, od obrazovnih ustanova do proizvodnih kompanija, đacima, studentima i svim zaposlenima pruža se odgovarajuća obuka u vezi sa politikom zaštite životne sredine. Obuke uključuju aktivnosti o zaštiti životne sredine, uređenju školskog i poslovnog okruženja, uštedi energije, kao i pravilima za korištenje prirodnih resursa na efikasan i ekološki prihvatljiv način. Takođe, u okviru gore opisanih aktivnosti, na lokalnom nivou izvode se obuke za spremnost za reakciju u vanrednim okolnostima, kao što su različite prirodne katastrofe, vanredno stanje zbog ekoloških akcidenta te zagađenja okoline. Kroz obuke su razrađeni svi planovi, akcije i postupci u slučaju vanrednih situacija, a koji osiguravaju pravilnu i pravovremenu intervenciju u cilju otklanjanja uzroka i brze sanacije oštećene sredine.
Posebna pažnja se posvećuje edukaciji školske populacije. Ekološke teme su u različitim stepenima prisutne u nastavnim planovima i programima u svim oblastima obrazovanja i vaspitanja od osnovne do srednje škole, kao i u visokoškolskim ustanovama na području Vidinskog okruga. Na teritoriji regiona specijalizovana obuka iz oblasti prirodnih nauka i poljoprivrede nudi se u 4 odeljenja, a po završetku sedmog razreda, i to:
- Srednja škola "Car Simeon Veliki", Vidin, profil "Prirodne nauke" - I razred;
- Srednja škola "Hristo Botev", selo Archar - II razreda - specijalnost "Cvećare"
- Srednja škola „N. J. Vaptsarov“, selo Ružinci - I razred - specijalnost „Mehanizacija poljoprivrede“.
Takođe, u okviru visokoškolskog obrazovanja u Vidinu, ogranak Univerziteta “Angel Kunchev” iz Rusea nudi pohađanje smera iz “Poljoprivredno inženjerstvo i tehnologije”.
[1] Šehović, S. (2012): Uloga obrazovanja za zaštitu životne sredine u zaštiti i unapređenju životne sredine. Pedagoški fakultet u Beogradu
5.2 Uloga i značaj sprovođenja propisa o zaštiti zemljišta
Zaječarski okrug
Takozvano ekološko zakonodavstvo u Republici Srbiji čini preko 100 zakona i drugih propisa. Osnovne pravne norme za zaštitu životne sredine u domaćem pravu regulisane su normama Zakona o zaštiti životne sredine, Zakonu o zaštiti zemljišta, Zakonu o proceni uticaja na životnu sredinu, Zakonu o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađivanja životne sredine i dr.
Kako se u čl. 3 Zakona o zaštiti zemljišta kaže, cilj ovog zakona je da se očuvaju površine i funkcije zemljišta kao prirodnog resursa i da se spreče ili otklone štetne promene u zemljištu koje mogu da nastanu kao posledica:
- erozionih procesa;
- smanjenja sadržaja organske materije u zemljištu;
- neprimerene poljoprivredne i šumske proizvodnje (neadekvatne i nekontrolisane agrotehničke i meliorativne mere, krčenje šuma i dr);
- nekontrolisane promene namene, upravljanja i korišćenja zemljišta;
- neplanske urbanizacije, odnosno izgradnje i razvoja infrastrukture;
- zakiseljavanja (acidifikacija), zaslanjivanja (salinizacija) i alkalizacije zemljišta;
- sabijanja zemljišta, klizišta i odrona; požara i hemijskih udesa;
- zagađenja (nastalog upravljanjem otpadom, ispuštanjem otpadnih voda, emisijama iz tačkastih i difuznih izvora, hemijskog zagađenja i dr);
- eksploatacije mineralnih i organskih sirovina;
- eksploatacije šljunka, kamena i peska;
- nedozvoljenih arheoloških iskopavanja i istraživanja i dr.
Zaštita zemljišta se, prema čl. 5. istog zakona zasniva na primeni sledećih načela:
- "očuvanja prirodne vrednosti zemljišta" podrazumeva da se zemljište koristi pod uslovima i na način kojim se obezbeđuje očuvanje njegovih prirodnih vrednosti u skladu sa ovim idrugim zakonima;
- "integralnosti zaštite zemljišta" podrazumeva da Republika Srbija, organi autonomne pokrajine i organi jedinice lokalne samouprave obezbeđuju integraciju zaštite zemljišta u sve sektorske politike sprovođenjem međusobno usaglašenih planova i programa i primenom propisa kroz sistem dozvola, standarda i normativa, finansiranjem i drugim merama zaštite zemljišta;
- "zagađivač plaća" podrazumeva da svako ko svojim aktivnostima prouzrokuje zagađenje zemljišta plaća naknadu u skladu sa zakonom i snosi troškove mera za sprečavanje i smanjivanje zagađivanja, troškove otklanjanja rizika po zemljište i troškove postupaka otklanjanja štete nanete zemljištu;
- "korisnik plaća" podrazumeva obavezu korisnika zemljišta da plati naknadu za njegovo korišćenje u skladu sa zakonom i da u slučaju potrebe snosi troškove sanacije, odnosno remedijacije i rekultivacije;
- "supsidijarne odgovornosti" predstavlja sistemski postavljene obaveze zaštite zemljišta u odnosu na hijerarhiju državnih organa, koji u okvirima svojih finansijskih mogućnosti, otklanjaju posledice oštećenja, zagađivanja zemljišta i štete u slučajevima kada je zagađivač nepoznat, kao i kada šteta nastane usled zagađivanja zemljišta iz izvora izvan Republike;
- "informisanja i učešća javnosti" podrazumeva pravo zainteresovane javnosti da bude obaveštena o stanju zemljišta i da učestvuje u postupku donošenja odluka od šireg društvenog značaja;
- "zaštite prava na očuvanje prirodnih vrednosti zemljišta" je zakonsko pravo na korišćenje zemljišta na način kojim se obezbeđuje očuvanje njegovih prirodnih vrednosti, a koje građani, grupe građana ili njihova udruženja, profesionalne ili druge organizacije ostvaruju u skladu sa ovim i drugim zakonima.
Vidinski okrug
Glavne aktivnosti na zaštiti zemljišta povezane su sa usklađivanjem domaćeg, bugarskog zakonodavstva sa evropskom regulativom u oblasti zaštite, održivog korišćenja i obnove zemljišta. Istovremeno, neizostavno je i učestvovanje u izradi dokumenata na evropskom nivou, razvoj propisa, strategija, programa, evaluacija i analiza. Veoma bitan segment je i koordinacija aktivnosti nad preuzetim obavezama na osnovu Konvencije UN-a za suzbijanje dezertifikacije, Nacionalne strategije i Akcionog plana za borbu protiv dezertifikacije i degradacije zemljišta i njihovih mera za primenu. Sve ovo dovodi od sprovođenja preventivne, tekuće i naknadne kontrole nad sprovođenjem odredbi Zakona o zemljištu i podzakonskih akata.
5.3 Princip “zagađivač plaća”
Princip „zagađivač plaća“ znači da troškove zaštite životne sredine snosi onaj ko ih je napravio, odnosno zagađivač [1]. Dobra primena ovog principa dovodi istovremeno do poboljšanja efikasnosti u okviru ekonomskog sistema, jer se kroz isti nameće „optimalan“ nivo zagađenja koji je ekonomski najefikasniji. Za adekvatnu primenu principa „zagađivač plaća“ neophodno je definisati opštu politiku primene principa, odgovarajuće zakonske i podzakonske akte i institucionalno okruženje, odrediti izvore zagađenja, načine merenja zagađenja, definisati obveznike plaćanja, kriterijume za obračun, visinu i način obračunavanja i plaćanja naknade i ostale elemente.
Ekonomski instrumenti, koji se baziraju na principu „zagađivač plaća“ bi trebalo da stimulišu ulaganje u nove „čistije“ tehnologije koje ne zagađuju ili zagađuju životnu sredinu u manjem obimu. Suština ekonomskih instrumenata finansiranja zaštite životne sredine ogleda se u činjenici da zagađivač donosi odluku o količini zagađenja na osnovu nižih troškova: trošak naknade/takse ili trošak nabavke nove tehnologije koja ne zagađuje. Dakle, traži se „optimalan“ nivo zagađenja koji je ekonomski najefikasniji.
Prihodi stečeni oporezivanjem zagađivača često se suprotno pravilima nadoknade proporcionalno štetnom delovanju koriste u svrhe nadoknade poreskih rasterećenja na rad ili u procesima fiskalne konsolidacije. Primeri ovakvih sistema sreću se u Italiji počev od 2011. godine. Slično, u Mađarskoj je na snazi poseban porez na profit kompanija koje su snabdevači energijom, tzv. „Robin Hud“ porez, koji se koristi isključivo kao sredstvo ostvarivanja dodatnih prihoda. Kako bi se izbegla ovakva praksa obično se osnivaju namenski fondovi. Primeri ovakvog povezivanja rashoda sa ostvarenim prihodima mogu se uočiti u mnogim zemalja.
U Češkoj se većina sredstava po osnovu zagađenja vazduha sliva u nacionalni fond kojim se finansiraju programi smanjenja zagađenja vazduha. U Irskoj se slična praksa primenjuje kod upotrebe plastičnih kesa, dok se ostatak namenski troši u druge svrhe unapređenja životne sredine. Ovakva sistemska rešenja postoje i u Letoniji, Portugalu i na Kipru što se pokazalo veoma korisnim za životnu sredinu i biodiverzitet. U pojedinim slučajevima poreski instrumenti se dizajniraju da budu poreski neutralni jer se kompletno prikupljen prihod vraća nazad u ekonomski sistem.
Primeri najbolje prakse ukazuju da lokalni nivoi vlasti koji nastoje da izgrade model cirkularne ekonomije vode računa da poreskim merama podstiču održivi razvoj i utiču na ekonomske subjekte da se u većoj meri angažuju u očuvanju životne sredine. Jedan od primera je opština Aschaffenburg u Nemačkoj u kojoj se primenom principa „plaćaš koliko bacaš“ koji predstavlja direktnu primenu principa „zagađivač plaća“ ostvaruju značajne koristi za lokalnu zajednicu.
Prihod od ekoloških poreza koji ostvaruje Hrvatska i dalje je među najvećima u EU-u. Ekološki porezi u 2017. činili su 3,43% BDP-a (prosek EU-28: 2,40%). Istovremeno su porezi na energiju činili 2,59% BDP-a, dok je prosek EU-a bio 1,84%. Iste su godine prihodi od ekoloških poreza iznosili 9,08% ukupnih prihoda od poreza (što je iznad proseka EU-28, koji je iznosio 5,97%).[2]
Nasuprot primerima dobre prakse, naselje PuigVentosa je na uzorku 125 opština u Španiji pokazao tipičan primer izostanka poštovanja principa „zagađivač plaća“ i destimulisanja ekološki odgovornih subjekata. Istraživanje o lokalnim naknadama na deponovanje otpada sprovedeno 2015. godine koje pokriva oko trećine populacije u Španiji pokazuje da je prosečna naknada relativno niska i da ne može nadoknaditi troškove.26 Dodatno, struktura naknade je problematična jer veliki broj opština primenjuje politiku fiksnih naknada, dok i kod onih opština kod kojih postoje varijabilne naknade, one su retko u korelaciji sa količinom generisanog otpada.
[1] Anonymous: (2018): Pravni i ekonomski aspekti primene principa zagađivač plaća. Institut ekonomskih nauka, Beograd
[2] Evropska komisija (2019): Pregled aktivnosti u području okoliša za Hrvatsku 2019, Izvješće za Hrvatsku, Brisel