4.1 Monitoring
Monitoring je sistem praćenja i kontrole stanja i promena u životnoj sredini, odnosno sistem praćenja zagađenosti životne sredine.
Zašto je potreban monitoring?
- da se ustanovi da li su i kojoj meri su priroda i čovek ugroženi usled emisije zagađujućih supstanci;
- radi proveravanja da li se “potencijalni zagađivači“ pridržavaju zakonski dozvoljenih nivoa zagađivanja;
- radi obezbeđenja relevantnih podataka o nivou zagađenja koji se potom stavljaju na uvid zainteresovanima (državi i/ili javnosti);
- da bi se blagovremeno i efikasno sprečile odnosno uklonile neželjene posledice zagađivanja životne sredin
Monitoringom se vrše posmatranja u cilju:
- upozorenja odnosno sprečavanja neželjenih posledica i opasnosti po životnu sredinu;
- praćenja već nastalih promena kako bi se sprečio dalji negativni uti
Jedna od mera zaštite i očuvanja zemljišta je sprovođenje monitoringa što predstavlja trajno praćenje stanja svih promena u poljoprivrednom i nepoljoprivrednom zemljištu, a posebno praćenje sadržaja opasnih i štetnih materija. Vrlo važan pokazatelj plodnosti zemljišta je kvantitativni sadržaj humusa, kao i njegov kvalitet. Zemljišta bogata humusom sadrže velike zalihe biogenih elemenata koje humus čuva od ispiranja, a po mineralizaciji stavlja biljkama na raspolaganje. Zemljište, kao veoma složen ekosistem stanište je brojnih i raznovrsnih mikroorganizama, koji čine najznačajniju komponentu biološke faze zemljišta. Zemljište bi takođe trebalo posmatrati kao multifunkcionalni sistem, a ne kao skup fizičkih i hemijskih svojstava. Osim što je izvor hrane, vode, ono je izvor biodiverziteta i životna sredina za ljudska bića. Stoga, redovno praćenje stanja zemljišta neophodan jedan je od preduslova očuvanja kvalitetnog života ali i opstanka živog sveta.
Jedna od najsigurnijih metoda monitoringa zagađenja životne sredine je biološki monitoring pod kojim se podrazumeva primena živih organizama kao bioindikatora promena u životnoj sredini u prostoru i vremenu. Ovom metodom prati se akumulacija polutanata u tkivima i organima živih bića, ali istovremeno i svih promena (biohemijskih, morfoloških, fiziološlih) kod jedinki ili kod populacija nastalih kao posledica zagađenja.
Kada se govori o tipovima bioindikatora, treba izdvojiti biljke kao indikatore i hiperakumulatore različitih zagađujućih materija (teški metali, pesticide…) u zemljištu. Jedan od primera je vrsta Viola arsenica koja je indikator zemljišta koja su bogata arsenom. Ili vrste Urtica dioica i Urtica urens, u narodu poznate kao koprive, ukazuju na povećanu koncentraciju nitrata i nitrita u zemljištu i obično naseljavaju nitrifikovana staništa u gradskim i seoskim uslovima. Verovatno najpoznatiji hiperakumulator teških metala je vrsta Thlaspi caerulescens. Dok najveći broj biljaka pokazuje simptome toksičnosti pri koncentraciji cinka (Zn) od oko 100 ppm, ova biljka akumulira u koncentraciji od 26.000 ppm bez ikakvih oštećenja.
Uspostavljanje programa sistematskog praćenja kvaliteta zemljišta se zasniva na iskustvima evropskih zemalja u primeni metodologije, načinu odabiranja lokacija, terenskim radovima, načinu uzimanja uzoraka, popisu parametara, metoda i standarda za fizičke, hemijske i biološke analize zemljišta, vremenski okvir i dinamiku prikupljanja podataka sa precizno utvrđenim mernim stanicama-lokalitetima uzorkovanja i standardizovanim metodama za prikupljanje i analizu uzoraka.
Cilj uspostavljanja Programa monitoringa zemljišta je uspostavljanje kontinuiranog trajnog praćenja pedogenetskih procesa, endomorfoloških i ektomorfoloških promena, kvaliteta i stanja zemljišta. Evropska Кomisija i Evropska agencija za zaštitu životne sredine (EEA - European Environmental Agency) dale su preporuke koje se odnose na osnovne i specifične parametre za efektivnu karakterizaciju zemljišta na posmatranom lokalitetu.
4.2 Sanacija, remedijacija i rekultivacija zemljišta
Cilj strategije za zaštitu zemljišta je zaštita i održivo upravljanje zemljištem, bazirano na principima očuvanja uloge zemljišta, prevencije degradacije, ublažavanja posledica degradacije i popravljanja degradiranih zemljišta.
Sanacija odnosno remedijacija je proces preduzimanja mera za zaustavljanje zagađenja i dalje degradacije životne sredine do nivoa koji je bezbedan za buduće korišćenje lokacije, uključujući uređenje prostora, revitalizaciju i rekultivaciju. Pri tome, po definicija kontaminirana lokacija je lokalitet na kojem je potvrđeno prisustvo, opasnih i štetnih materija uzrokovano ljudskom aktivnošću, u koncentracijama koje mogu izazvati značajan rizik po ljudsko zdravlje i životnu sredinu.
Procesi rekultivacije su postupci vraćanja zemljišta prvobitnoj ili drugoj nameni, nakon antropogenih procesa, koji su doveli do njegove degradacije. Međutim, njegovo nastajanje i regeneracija je vrlo spora, što korisnika zemljišta obavezuje na dobro upravljanje bez obzira koja je namena zemljišta. Ovo upravljanje mora biti usklađeno sa konceptom da zemljište ima mnogostruku ulogu, a koji je sadržan u pravnim dokumentima EU, gde se zemljištu i njegovoj zaštiti daje poseban značaj.
Rekultivacija je proces zatvaranja i preuređivanja oblasti nakon obustavljanja rudarske proizvodnje ili odlaganja otpada. Rekultivacija se vrši na rudnicima, površinskim kopovima, jalovištima, kamenolomima, gliništima, deponijama nakon prestanka eksploatacije u cilju sanacije degradiranih površina. Proces obuhvata sprečavanje dalje erozije, jačanje i stabilizaciju podloge, drenažu, nasipanje i natkrivanje jalovine, melioraciju, ozelenjavanje, pošumljavanje. Nakon rekultivacije moguće je gajiti i ratarske i voćarske kulture.
Tehnička rekultivacija na površinskim kopovima obavlja se u procesu eksploatacije i predstavlja planirano oblikovanje prostora površinskog kopa i odlagališta, a uključuje planiranje površine terena, formiranje rekultivacione površine, izvođenje i ublažavanje nagiba bočnih kosina, izgradnju hidrotehničkih, melioracionih i drugih objekata koji prate radove na zemljišnim površinama. Biološkom rekultivacijom se ostvaruje mogućnost korištenja zemljišta pripremljenog tehničkom rekultivacijom. Biološka rekultivacija je složen i dugotrajan proces, koji podrazumeva primenu niza neophodnih mera, koje treba da olakšaju i ubrzaju pedološke procese. Sprovođenje biološke rekultivacije zahteva prethodnu analizu postojećeg stanja na terenu i izvođenje po fazama, kao i naknadno praćenje procesa i stalne korekcije.
Biološke mere primjenjuju se u završnoj fazi rekultivacije. Ove mere podrazumevaju primenu poljoprivrednih i šumskih melioracija, koje doprinose stabilnosti i održavanju rekultivisanih površina, ali su mnogo značajnije sa aspekta revitalizacije prostora i uspostavljanja prirodnih biocenoza. Biološka rekultivacija podrazumeva setvu ratarskih kultura, te sadnju voćarskih kultura i pošumljavanje. Da bi se proces odvijao bržim tempom, neophodno je uneti velike količine organskih i mineralnih materija, kako bi se nadoknadio nedostatak osnovnih hranljivih elemenata, a naročito azota i fosfora. Pre nego što se pristupi izvođenju biološke rekultivacije, odnosno setvi travnjaka, potrebno je izvršiti pravilan izbor višegodišnjih trava, leguminoza ili smeša, koje odgovaraju za date uslove, područje, namenu, odnosno predviđeni način iskorištavanja.
4.3 Inspekcijski nadzor nad radom subjekata zaštite zemljišta
Zaječarski okrug
Zaštita zemljišta se u okviru zakonske regulative sprovodi na osnovu Zakona o zaštiti zemljišta. Inspekcijski nadzor podrazumeva zaštitu zemljišta, sistematsko praćenje stanja i kvaliteta zemljišta, mere sanacije, remedijacije, rekultivacije, inspekcijski nadzor i druga pitanja od značaja za zaštitu i očuvanje zemljišta kao prirodnog resursa od nacionalnog interesa.
Кontrolu primene propisanih standarda ekološke zaštite vrši ekološka inspekcija. Vršenje inspekcijskog nadzora u oblasti životne sredine treba da doprinese preventivnoj zaštiti osnovnih ekoloških vrednosti sprečavanjem obavljanja onih delatnosi koje nisu u skladu sa dobijenom integrisanom dozvolom, a koje mogu da prouzrukuju zagađenje životne sredine.[1] Na osnovu ovlašćenja koja proizilaze iz Zakona o zaštiti životne sredine, inspektor može da naredi otklanjanje nepravilnosti u sprovođenju mera zaštite životne sredine, zabrani i privremeno zabrani dalje sprovođenje aktivnosti kojima se nanosi šteta životnoj sredini ili za koje postoji sumnja da mogu imati negativan uticaj na životnu sredinu, naredi izradu procene opasnosti od udesa i plana zaštite od udesa, kao i da naredi preduzimanje interventnih mera i postupaka reagovanja na udes i preduzimanje mera sanacije i sprečavanja širenja zagađenja. Osim toga, inspektor može da pokrene i tri vrste postupka: da podnese prijavu nadležnom tužilaštvu za učinjeno krivično delo, da podnese prijavu nadležnom tužilaštvu za učinjeni privredni prestup, i da podnese zahtev prekršajnom sudu za pokretanje prekršajnog postupka.
Vidinski okrug
Politiku zaštite zemljišta sprovodi Ministarstvo zaštite životne sredine, uz pomoć Uprave za upravljanje otpadom i očuvanjem zemljišta, a u skladu sa zakonodavstvom EU i nacionalnim zakonodavstvom - Zakonom o zaštiti životne sredine, Zakonom o zemljištu, Zakonom o zaštiti poljoprivrednih zemljišta i Zakonom o upravljanju otpadom.
Takođe, pridržavanjem odredbi Zakona o štetnom uticaju hemijskih supstanci i preparata i Pravilnika o njihovoj primeni, kao i iz Strateških dokumenata - Nacionalnog programa delovanja za održivo upravljanje zemljištem i suzbijanja dezertifikacije u periodu 2014-2020, regionalnih i lokalnih strategija, planova i programa zaštite, nastoji se da se zaštita zemljišta drži na vsokom nivou.
[1] Plan inspekcijskog nadzora inspekcije za zaštitu životne sredine za 2018. godinu. Sektor za nadzor i predostrožnost u životnoj sredini, Ministarstvo zaštite životne sredine RS, Beograd
4.4 Planiranje zaštite zemljišta na lokalnom i regionalnom nivou
Kada se govori o planiranju u zaštiti životne sredine, smatra se da sve započinje 1992. godine, kada je održana Konferencija Ujedinjenih nacija o zaštiti životne sredine i održivom razvoju u Rio de Ženeiru. Tom prilikom usvojena je Agenda 21, koja predstavlja globalni akcioni plan održivog razvoja за XXI vek.[1] Uloga lokalnih i regionalnih vlasti posebno je definisana u odeljku 28 ove Agende, gde se naglašava neophodna potreba da lokalne vlasti ostvaruju dijalog sa svim svojim građanima, lokalnim organizacijama, preduzetnicima i drugim učesnicima u procesu usvajanja lokalnih planova.
U međuvremenu, veliki broj zemalja centalne i istočne Evrope ostvario je članstvo u EU, a sa time i usvojile i prava i obaveze u očuvanju životne sredine. Poslednji u nizu planova je „Ekološki akcioni program EU (EAP) do 2020“.[2] Ovaj plan daje dugoročnu strategiju životne sredine stvorenu da bude dovoljno fleksibilna da odgovori izazovima u budućnosti i sve sistematičnijim rizicima koje oni nose. Ona obezbeđuje sveobuhvatan pristup životnoj sredini i usmerava ka zelenoj i konkurentnoj privredi koja će čuvati naše prirodne resurse i zdravlje za ovu i buduće generacije.
Zaječarski okrug
Each local government in the Republic of Serbia adopts the Environmental Protection Program in its territory (State GaState Gazette of the Republic of Serbia). RS “No. 12/2010). The Local Environmental Action Plan (LEAP) delivers:
- poboljšanje razumevanja ekoloških problema na lokalnom nivou,
- rangiranje problema u odnosu na ljudsko zdravlje, eko - sisteme, kvalitet života uopšte,
- racionalno usmeravanje ograničenih sredstava na prioritetne probleme,
- uobličavanje LEAP-a koji u potpunosti uključuje tehnička, politička i upravljačka rešenja.
Integrisanje pitanja zaštite životne sredine u prostorno i urbanističko planiranje omogućuje čl.34. Zakona o zaštiti životne sredine i Zakona o strateškoj proceni uticaja na životnu sredinu (“Sl. glasnik RS” br. 135/04 i 88/10) s obzirom da predstavljaju pravni okvir za procenu uticaja prostornih i urbanističkih planova za životnu sredinu. Opšti ciljevi su preuslov za sprovođenje specifičnih ciljeva i čine sastavni deo politike zaštite životne sredine u privrednim sektorima i sektoru za životnu sredinu.
Za područje Zaječara doneta su februara 2012. godine, planska dokumenta pod nazivom „Program zaštite životne sredine na teritoriji grada Zaječara za period od 2012. do 2019. godine“.[3] U okviru programa, posebno su razrađene aktivnosti i vremenski okviri za implementaciju ciljeva politike zaštite životne sredine (otpad, vazduh, prirodni resursi, degradirana područja, buka, voda, zemljište, nejonizujuća zračenja i dr.)
Vidinski okrug
Zaštita obala i zemljišta duž reke Dunav od erozije i utvrđivanja klizišta od posebnog je značaja kako bi se sprečile moguće štete u Vidinskom okrugu. Finansijska podrška je obezbeđena u okviru Operativnog programa "Regionalni razvoj" kroz aktivnosti u okviru projekta "Regionalna i lokalna dostupnost", te operacije 1.4. - "Poboljšanje fizičkog okruženja i sprečavanje rizika". U cilju zaustavljanja erozivnih procesa, šteta od poplava i aktiviranja klizišta, finansiraju se manje infrastrukturne mere, kao što su gradnja brana, potpornih zidova, fortifikacijskih objekata, odnosno borba protiv erozije obala.
Nepravilna eksploatacija i sve veće zagađenje zemljišta postepeno smanjuju njegovu plodnost i čine ga nepodobnim za poljoprivredne aktivnosti. Kako se u zemljištu kao posledica zagađenja javlja povećanje sadržaja toksičnih supstanci te menja njegov hemijski sastav i remeti se prirodno okruženje makro i mikroorganizama to se preduzimaju mere za popravku istog. Sredstva za popravak zemljišta bezbeđena su u okviru operativnog programa "Životna sredina", odnosno projekta „Unapređenje i razvoj infrastrukture za tretiranje otpada“. Ovaj projekat je usmeren na poboljšanje stanja zemljišta i podzemnih voda.
[1] Đorđević, Slađana, Pejić Dušica, Milošević, S., Pavlović Slobodanka, Vujović, Zoran (2018): Participativni pristup dizajniranju LEAP-a - studija slučaja Grad Smederevo. Svarog, 16, 278-290.
[2] Evropska komisija (2014): Objašnjenja Evropske unije. Životna sredina. Brisel
[3] Grad Zaječar (2012): „Program zaštite životne sredine na teritoriji grada Zaječara za period od 2012. do 2019. godine“
4.5 Primer primenjenih tehnika planiranja rešavanja problema zagađenja zemljišta
Zaječarski okrug
Veliki broj mesta u Republici Srbiji suočava se sa problemima zagađenja zemljišta, koji su nastali kao posledica industrijskog razvoja u prošlosti, kao i drugih aktivnosti. Prema Strategiji upravljanja otpadom, količina istorijskog zagađenja u Republici Srbiji je procenjena na oko 100.000 tona. U Republici Srbiji je utvrđeno oko 440 izrazito „crnih” tačaka (kontaminirane lokacije),[1] kao posledica industrijske aktivnosti:
U poslednjih nekoliko godina, predloženi su i usvojeni i delimično izvedeni sledeći projekti remedijacije kontaminiranih lokacija:
- remedijacija u Borskom okrugu
- Veliki Bački kanal - remedijacija
- Remedijacija mulja iz Palićkog i Ludaškog jezera
- Industrijski kanal otpadnih voda Pančevo
Pokrenuti projekti u Borskom okrugu, koji se bave rešavanjem hitnih ekoloških i socijalnih problema nastalih usled restrukturiranja rudarskog sektora. Najvažnije aktivnosti u okviru komponente upravljanja životnom sredinom:
- projektovanje i izvođenje građevinskih radova na prečišćavanju vode iz jezera nastalog iznad jalovine iz rudnika Veliki Кrivelj,
- sanacija brane za jalovinu,
- remedijacija površina sa rudarskim otpadom i jalovinom,
- sanacija kolektora Veliki Кrivelj,
- monitoring životne sredi
Istovremeno, projekat „Studija izvodljivosti za remedijaciju površinskih i podzemnih voda u Rudniku bakra Bor”, predviđa sledeće aktivnosti:
- analiza kvaliteta površinskih i podzemnih voda, kao i davanje preporuka za moguće mere remedijacije i tehnike prilagođene uslovima u Borskom rudniku
- identifikacija nedostataka u institucijama (zakonima), kao i jačanje kapaciteta u lokalnoj zajednici, da bi mogli da rešavaju probleme životne sredine u Borskom rudniku
Na osnovu usvojenih strateških ciljeva, kao i zakonskih obaveza, svaka lokalna samouprava na području Republike Srbije, dužna je da periodično donosi planove zaštite životne sredine na svojoj teritoriji. Jedan od takvih planova je doneo i Grad Zaječar, za period 2012-2019. godine. U okviru sprovođenja „Program zaštite životne sredine na teritoriji grada Zaječara za period od 2012. do 2019. godine“ izdvajaju se Kratkoročni ciljevi:
- pokretanje organske proizvodnje na račun smanjenja hemijskih sredstava.
Izvršioci: poljoprivredni proizvođači i Agencija za ruralni razvoj Grada Zaječara - izrada plana remedijacije degradiranih prostora na području Zaječara
Izvršioci: lokalna samouprava - iniciranje realizacije sanacije i remedijacije kontaminiranih lokacija sa liste prioriteta
Izvršioci: Republika Srbija i lokalna samouprava
Vidinski okrug
Na posmatranom području trenutno se razvijaju novi pristupi i pravci zaštite zemljišta od antropogenog zagađenja, a kao rezultat dostignuća nauke i prakse, i to:
- izbor novih tehnologija sa smanjenim otpadom u javnoj proizvodnji, pre svega u industriji i poljoprivredi;
- rekonstrukcija i izgradnja novih uređaja za pročišćavanje pitke vode, filtera za vazduh i;
- optimizacija setvene strukture u poljoprivredi sa ciljem da se minimizira potreba za đubrenjem mineralnim đubrivima i merama hemijske zaštite bilja;
- ptimizacija nivoa đubrenja i navodnjavanja u skladu sa najnovijim naučnim dostignućima;
- smanjenje primene pesticida, a na osnovu razvoja novih biotehnoloških metoda, proizvodnje i uvođenja novih bioloških i hormonskih sredstava za zaštitu bilja, ekološki prihvatljivih i neškodljivih za ljude i životinje;
Paralelno sa ovim, sprovode se i mere za zaštitu zemljišta od erozije koje obuhvataju sledeće aktivnosti:
- poljoprivredna gazdinstva sa jedinstvenim identifikacionim brojem i obradivim površinama čije se dimenzije veće od minimalnih, a u okviru politike podrške (1 ha za objedinjenu isplatu površina, 0,5 ha za ostale), obavezno je uključiti u kolektivnu zajedničku setvu najmanje 40% useva, osim površina za proizvodnju duvana,
- za gajenje poljoprivrednih kultura zabranjena je upotreba priobalnih površina na udaljenosti manjoj od 5 metara od reke,
- obavezno je očuvanje i održavanje postojećih trajnih terasa na terasastom poljoprivrednom zemljištu te, po potrebi zaključivanje sporazuma između korisnika zemljišta i vlasnika zemljišta ako je to neophodno,
- kao obavezna mera nalaže se unošenje žetvenih ostataka u zemljište.
Istovremeno sa merama zaštite, korisnicima zemljišta se zabranjuje:
- upotreba poljoprivrednih mašina u parcelama sa prekomerno vlažnim zemljištem;
- spaljivanje žetvenih i biljnih ostataka na poljoprivrednim površinama;
- gajenje na istoj poljoprivrednoj parceli više od dve uzastopne godine usev lana, suncokreta, šećerne repe i graška.
[1] Božić, V. (2014): Projekti u oblasti životne sredine – sanacija i remedijacija. Ministarstvo poljoprivrede i zaštite životne sredine Republike Srbije, Beograd
4.6 Uloga regulatornih organa
Zaječarski okrug
U Republici Srbiji regulacija životne sredine svoje osnove ima u najvišem zakonodavnom aktu, Ustavu Republike Srbje. Odredbama člana 74. Ustava Republike Srbije („Sl. Glasnik RS“, br. 98/06), definisano je da svako ima pravo na zdravu životnu sredinu i na blagovremeno i potpuno obaveštavanje o njenom stanju, da je svako, a posebno Republika Srbija i autonomna pokrajina, odgovoran za zaštitu životne sredine, kao i to da je svako dužan da čuva i poboljšava životnu sredinu.
On predviđa pravo građana na zdravu životnu sredinu, ali i njihovu obavezu da štite i unapređuju životnu sredinu u skladu sa zakonom. Ekološko zakonodavstvo u Republici Srbiji čini preko 100 zakona i drugih propisa.
Učešće javnosti u procesima donošenja odluka je politički princip ili praksa i može se smatrati jednim od ljudskih prava. Poslednjih godina učešće javnosti smatra se jednim od ključnih segmenata u rešavanju problema životne sredine i u stimulisanju održivog razvoja. Građani su osnova kako u problemima, tako i u rešenjima narušavanja životne sredine.
U međunarodnim okvirima, jedan od najnaprednijih međunarodnih ugovora koji se tiču životne sredine, definisanja pravaca održivog razvoja i jačanja osnovnih demokratskih principa u zemljama EU je Arhuska konvencija.[1] Konvencija sadrži zahtev da se podacima vezanim za životnu sredinu upravlja na transparentan način i da se informacije učine dostupnim civilnom sektoru i predstavnicima svih relevantnih zainteresovanih strana, te da im se dozvoli da učestvuju u formulisanju politika i poštuje njihovo pravo na život u zdravoj životnoj sredini.
Kao međunarodni instrument zaštite životne sredine ova konvencija sadrži tri grupe pravila koja se odnose na:
- Pravo građana na dostupnost informacija;
- Pravo građana da učestvuju u donošenju odluka o životnoj sredini;
- Prava na pravnu zaštitu slučaju kada su prethodna dva prava povređena.
Vidin district
Na osnovu Zakona o zemljištu, državnu politiku zaštite, održivog korišćenja i obnove zemljišta na nacionalnom nivou sprovode resorni ministri, i to ministar životne sredine i vode, ministar poljoprivrede, hrane i šumarstva, ministar zdravlja i ministar regionalnog razvoja i javnih radova, a u skladu sa svojim nadležnostima pomažu i drugi vladini službenici i ostale zainteresovane strane.
Na regionalnom nivou, politiku očuvanja zemljišta, održivog korišćenja i obnove sprovode regionalni guverneri, a na lokalnom nivou gradonačelnici opština. Nadležne vlasti osiguravaju učešće javnosti u odlučivanju i razvoju strategija, programa i planova za očuvanje, održivu upotrebu i obnovu tla.
Radi zaštite i održivog korišćenja tla i ograničavanja procesa koji ga oštećuju, Zakon o zemljištu zabranjuje:
- uništavanje izgrađenih objekata protiv erozije i navodnjavanja u slučajevima kada to dovodi do oštećenja zemljišta;
- uništavanje izgrađenih objekata i utvrđenja protiv klizišta;
- primena poljoprivrednih praksi koje vode do zasoljenja, zakiseljavanja i zagađenja zemljišta štetnim materijama;
- primena tehnologija obrade tla koje dovode do erozije, sabijanja i narušavanja strukture istog;
- uništavanje ili narušavanje integriteta zaštitnih šumskih pojaseva;
- navodnjavanje kontaminiranom vodom koja sadrži štetne materije iznad dozvoljenih normi;
- unošenje mulja u zemljište sa uređaja za prečišćavanje otpadnih voda koji ne ispunjava uslove Pravilnika o redosledu i načinu korišćenja mulja iz prečišćavanja otpadnih voda njihovom upotrebom u poljoprivredi (Službeni Glasnik Bugarske, 112 od 2004.);
- unošenje đubriva, komposta i drugih sredstava za poboljšanje, biološki aktivnih supstanci i hranljivih supstrata koji ne ispunjavaju uslove propisane Zakonom o zaštiti bilja;
[1] Komnenić Dušanka (2012): Arhuska konvencija, Novi pristup zaštiti životne sredine, PRAVNI ZAPISI, God. III, br. 1 (2012) Pravni fakultet Univerziteta Union, 153-176